OTUĐENA, TAJNA MOĆ SLUŽBE UPRAVLJA SRBIJOM – DA LI JE SRBIJA DRŽAVA GRAĐANA ILI DRŽAVA UBICA?


OTUĐENA, TAJNA MOĆ SLUŽBE UPRAVLJA SRBIJOM

U DRŽAVAMA KOJE IMAJU TAJNE SLUŽBE, OVAKVE STVARI JE MOGUĆE REŠITI. 

U TAJNIM SLUŽBAMA KOJE IMAJU DRŽAVU – TEŠKO.

Pišu: Zoran Janić i Miroslav Bojčić

U Srbiji u poslednjih dvadesetpet godina postoji tema od presudne važnosti. To je pitanje otuđene, tajne moći koja upravlja životom ove zemlje i njenih građana. Ta sila odlučuje o životu i smrti, postavlja na više mesto ili smenjuje, šalje u zatvor i dodeljuje javna priznanja i nagrade. Ona kroji sudbine i odlučuje o svemu, kao da je iznad građana, iznad vlasti, zakona i parlamenta, iznad svega. Pipci te moći dosežu svuda, a njen dodir je hladan.

Novogodišnja bajka za ubice

Pred Novu 2010. godinu se u štampi pojavila vest u kojoj su se našli ključ i lozinka za tajni sef u kojem leži pohranjena ta moć. Ko je hteo, mogao je da otpočne otvaranje tog sefa, u kojem bi našao odgovore na sva ona pitanja koja godinama muče našu javnost: ko i zašto, po čijem nalogu, ubija političke protivnike, namešta sudske procese, šuruje sa kriminalnim klanovima, kriminalce oslobađa, a časne ljude uništava? Ko postavlja ministre, direktore, lidere stranaka, vladike i popove, muftije i fudbalske trenere? Ko otima društvenu imovinu, bez novca preuzima preduzeća, hotele i komplekse zemljišta? Ko skriva mračne tajne nedavnih ratova? Ko je krio Mladića? Ko stoji iza ubistva premijera Đinđića? U svakom iole pristojnom društvu to bi izazvalo pravu političku lavinu, nakon čega bi usledio ne samo pad vlade i hapšenje visokih pojedinaca iz vrhova vlasti, nego i temeljno preustrojstvo i same države i njenih tajnih službi. Pođimo redom.

NOVOGODIŠNJA VEST

Poslednjeg dana 2010, dok su se svi pripremali za doček Nove godine, dnevnici Blic i Press doneli su slabo zapaženu vest da je u Novom Sadu prethodnog dana uhapšen Veselin Vukotić, plaćeni ubica Državne bezbednosti. Hapšenje je izvršeno na osnovu poternice sudskih organa Crne Gore i pravosnažne presude tamošnjeg suda, po kojoj je Vukotić osuđen na 20 godina zatvora zbog ubistva pomorskog kapetana Duška Boškovića 1997. u jednoj bokokotorskoj diskoteci.

Hapšenje Veselina Vukotića u tim prvim vestima bilo je prikazano ne toliko kao dokaz da srpska policija dobro obavlja svoj posao, već kao tek jedna epizoda u nizu razmirica i međusobnih optužbi Srbije i Crne Gore zbog nepoštovanja međudržavnog sporazuma o izručivanju. Blicov izvor prognozirao je da će spor dve male zemlje imati srećan kraj: 

„Vukotić će biti izručen Crnoj Gori, od koje se sada očekuje veće zalaganje na hapšenju onih čije izručenje zahteva Srbija”.

Međutim, hapšenje Veselina Vukotića nije Happy End spora Srbije i Crne Gore, već novogodišnja bajka za ubice. Vukotić je uhapšen zbog pravne klauzule po kojoj se, nakon hapšenja lica koje traži Interpol, poternica za njima automatski ukida. Dakle, činom hapšenja („tokom rutinske racije u Novom Sadu“) ukinuta je Interpolova poternica koju je raspisala Crna Gora za Vukotićem pre više od jedne decenije. Kao u pravoj bajci, tužilaštvo nakon hapšenja nije zatražilo pritvor (reč je o višestrukom ubici i beguncu od zakona), pa je Vukotić u Višem sudu u Novom Sadu za svega 15 minuta saslušan i isto veče pušten da se brani sa slobode. Interpolova poternica za njim je ukinuta; posao je obavljen čisto (upravo da bi sve prošlo što manje zapaženo, izabran je trenutak uoči novogodišnjih praznika).

Gde je oslobođeni ubica bio tada, novinare Blica nije zanimalo. Sud takođe to ne zanima; jer da ga je zanimalo, protiv Vukotića bi u protekle dve godine, od kada je izručen Srbiji, bilo održano barem jedno ročište za teški zločin za koji je optužen.

Moćne mračne sile time su omogućile ovom plaćenom ubici da ostane na slobodi, bez poternice, kako bi mogao i dalje da radi za njih.

Takav nalog moguć je jedino uz odobrenje najviših državnih organa, i tadašnji predsednik Tadić dužan je bio javnosti dati ODGOVOR ko je sve zapravo učestvovao u Vukotićevom oslobađanju.

Sam Vukotić je u tom trenutku bio daleko van Srbije (snabdeven lažnim dokumentima), na sigurnom i vraća se uvek kada treba da obavi zadatak koji mu je namenjen.

wikileaks-serbia-2016
Vreme je da se otvore Arhive

 

UDBIN UBICA – FOTOROBOT

Pogledamo li internet pretraživač Google – dobićemo pristup desetinama dokumenata sa Vukotićevim imenom. Iz njihovog preseka pred nama će se ukazati nešto značajnije od obične kriminalne biografije: sprega vlasti i podzemlja, države i mafije, prelomljena u toj jednoj ličnosti, koja se pojavljuje kao paradigma zločinačke i nelustrirane tajne službe.

SVE TAJNE SLUŽBE NA SVETU SLUŽE SE NAJPRLJAVIJIM METODAMA I ANGAŽUJU LJUDE SUMNJIVE PROŠLOSTI.

SRPSKA TAJNA SLUŽBA, MEĐUTIM – I U TOME JE OSNOVNA RAZLIKA – ODAVNO JE IZAŠLA IZ OKVIRA INSTITUCIONALNOSTI I LEGALNOSTI. 

NE ZABORAVIMO DA JE ONA BEZ OKLEVANJA UBILA PREMIJERA ISTOG TRENUTKA KADA JE ZAPRETIO DA ĆE JE STAVITI POD KONTROLU I UGROZITI NJENE UNOSNE, RAZGRANATE POSLOVE (ATENTATOR ZVEZDAN JOVANOVIĆ BIO JE PUKOVNIK DRŽAVNE BEZBEDNOSTI).

I još jedna razlika od presudnog značaja: Služba (vojna i civilna) izvršila je taj najteži antidržavni akt uz saradnju i nagovor najšireg fronta političkih protivnika prvog demokratski izabranog premijera.

Interesi tih dveju grupacija, zločinačkih tajnih službi, civilnih i vojnih, i većine srpskih političara, u tome se potpuno poklapaju.

Štaviše, ti zajednički interesi zapečaćeni su saučesništvom u zajedničkom zločinu, a savez svakim danom postaje sve jači sa svakom novom korupcijom, novom pljačkom, novim zločinom preko kojeg ćutke prelaze tužioci i sudije, i sami korumpirani i zastrašeni.

Tobožnji begunac od zakona (Služba ga je punih osamnaest godina čuvala i štitila), Vukotić se u fokus domaće javnosti ponovo vraća februara 2006, kada biva uhapšen na Madridskom aerodromu, po sletanju iz Pariza. U trenutku hapšenja imao je hrvatski pasoš na ime Ludviga Bulića. Broj tog pasoša bio je za jednu cifru viši od takođe lažnog pasoša Ante Gotovine, koji je, isto tako u Španiji, bio uhapšen mesec dana ranije.

Hapšenje Vukotića 2006. bilo je prvorazredna vest u mnogim evropskim državama, u kontekstu njegovog mogućeg svedočenja u haškom procesu protiv Miloševića, jer je najavljivano da bi on mogao posedovati spisak ljudi ubijenih po Miloševićevom nalogu. To je bio dovoljan razlog da se dopisnik Novosti (tradicionalno bliskih srbijanskoj Službi) javi sa panično intoniranim naslovom „Uhapšen opasan svedok i kriminalac“, da bi vest preuzeli i ostali mediji pod kontrolom Državne bezbednosti, sa naslovima „Uhapšen glavni svedok protiv Slobe“, „Plaćeni ubica svedok protiv Miloševića“ itd.

U trenutku Vukotićevog hapšenja njega su potraživale tri zemlje: Belgija, Crna Gora i Srbija.

Belgija je tražila njegovo izručenje zbog ubistva Envera Hadrija, kosovskog istoričara i predsednika Komiteta za zaštitu ljudskih prava na Kosovu, koga će Vuković, po nalogu srbijanskog ogranka DB-a, likvidirati u Briselu februara 1990. Hadri je neposredno pre ubistva imao torbu sa dokazima o ubistvima 34 kosovska Albanca koje je tokom osamdestih izvršila srpska tajna policija, u vreme Miloševićevog obračuna sa šiptarskim separatistima i teroristima; nakon atentata, torba je nestala.

Preostale dve zemlje tražile su Vukotića svaka iz svojih razloga:

Crna Gora na osnovu pravosnažne presude za ubistvo pomorskog kapetana Duška Boškovića 1997. u Bokokotorskoj diskoteci Fleš (tom prilikom je ranio još jednu osobu, a samog Boškovića je ubio, kako stoji u presudi, jer mu je “smetao na podijumu za igru” ).

Hapšenje je izbegao napustivši zemlju uz pomoć Vojske Jugoslavije i srbijanskog DB-a.

Srbija ga je tražila zbog navodnog saučesništva u ubistvu Andrije Lakonića u beogradskom klubu Nana, izvršenog svega mesec dana nakon zajedničke akcije Vukotića, Lakonića i još jednog kriminalca, Darka Ašanina, u Briselu, gde su likvidirali Hadrija; Vukotić, koji je bio optužen za saučesništvo, zapravo je ubio Lakonića, “svog najboljeg prijatelja iz detinjstva“.

I Ašanin, koji je prvobitno bio optužen za to ubistvo, i koordinator atentatorske grupe, policijski inspektor Miroslav Bižić (optužen za „prekoračenje ovlašćenja“), oslobođeni su optužbi, a kasnije likvidirani.

informacije-sluzba-drzavne-bezbednosti-srbije
Informacije vape da budu slobodne

IGRE OKO DRŽAVLJANSTVA

Vukotić je u belgijskom zatvoru Sen Žil proveo nepune tri godine, da bi sredinom decembra 2008. bio izručen Srbiji. Već u januaru on zvanično polazi na izdržavanje dvadesetogodišnje kazne, izrečene u Crnoj Gori još pre gotovo jedne decenije, o čemu, naravno, javljaju glasila bliska Službi.

Da bi uopšte uspeli da postignu Vukotićevo izručenje, mašinerija Državne bezbednosti i Kabinet Vojislava Koštunice morali su da pokrenu sve mehanizme: osim što je započeta procedura dodele srpskog državljanstva Vukotiću i podnet zahtev za njegovo izručenje, Bezbednosno informativna agencija, po nalogu samog direktora i člana užeg Kabineta Radeta Bulatovića, formira poseban tim sa jedinim ciljem da Vukotića, kako zna i ume, dovuče u Beograd.

Na razgovore sa njim u Belgiju odlaze specijalni izaslanici BIA, policije i tužilaštva.

U pregovore je uključeno i Ministarstvo inostranih poslova, ambasada Srbije u Belgiji, pritisak vrše i ključni ljudi izvršne vlasti, od Koštunice, preko Stojkovića i Jočića, do Bulatovića.

Sve njihove aktivnosti usmerene su ka jednom cilju: da plaćeni ubica nipošto ne stigne u Crnu Goru, već u Beograd.

Kao po komandi, svi mediji u Srbiji prestaju da pišu o “dokumentima koje Vukotić poseduje protiv Miloševića“, ne spominje se više ni njegova uloga “potencijalnog svedoka u Hagu“, a kada zatim, nepune dve nedelje iza toga, Milošević iznenada umire u zatvorskoj ćeliji, Vukotić kao da naprasno biva zaboravljen (u srpskim medijima).

Svi ti napori Kabineta i Službe urodili su plodom (kao u svakoj bajci):

Decembra 2008, u najvećoj tajnosti, uz posebne mere bezbednosti, okoreli ubica specijalnim avionom biva dopremljen u Beograd. Za pučanstvo je priređena standardna predstava – prikazana tri godine ranije prilikom dopremanja Sretena Jocića (alias Joce Amsterdama) – uz obavezno učešće na stotine statista i uz bogatu koreografiju. Aerodrom se zatvara za saobraćaj, specijalni avion sleće, na pistu mu u susret u punoj brzini dolaze „hameri“, sve vrvi od specijalaca sa čarapama na glavama, helikopter nadleće „hamere“, kolona od nekih 50 automobila i tri marice (navodno samo u jednoj sedi Vukotić) kreće sa aerodroma, cela ruta duž autoputa je blokirana, policajci stoje na svakom ćošku, marice vratolomnom brzinom ulaze i nestaju iza kapija zatvora u Bačvanskoj.

Nedugo zatim, ti isti okoreli kriminalci i državni neprijatelji izlazili bi na slobodu, šetali se beogradskim ulicama, učestvovali u privatizacijama, kupovali fabrike, nekretnine i restorane, sedeli u društvu policajaca, sudija, političara i poslanika.

Sam Vukotić, nakon manje od godinu dana, dospeva na slobodu novom mahinacijom Službe.

Izgovor je ovog puta nađen u njegovim srčanim smetnjama.

Postavlja se, naravno, pitanje ko je uopšte potpisao nalog za oslobađanje Vukotića, po kom pravnom osnovu, kao i pitanje krivične odgovornosti za to delo (zdravstveni problemi ne mogu biti razlog za oslobađanje najtežih prestupnika).

SANIRANJE ŠTETE

Vukotić će tako, kao bezbrižni rekonvalescent, takoreći penzioner, živeti na slobodi sve do poslednjih dana decembra 2010, kada se pojavljuje vest o njegovom fingiranom hapšenju. Pošto se vest već pojavila (neko će biti primerno kažnjen zbog tog propusta), i štaviše, u njoj se pominje da je ubica iste večeri pušten, u saniranje štete odmah kreću režimske Večernje Novosti.

U prvom izdanju po Novoj godini, one skandal interpretiraju u duhu opšteg optimizma sa kojim građani Srbije treba da otpočnu 2011. godinu.

Već 4. januara pojavljuje se tekst pod naslovom “Vesko glavni svedok šverca cigareta“, a odmah sutradan (po oprobanom udbinom receptu), sledi i feljtonski nastavak, da se čitaocima utuvi istina u glavu – da od najavljenog izručenja, o kojem su novinari javljali samo pet dana ranije, neće biti ništa.

U tom naknadnom članku od 5. januara, pod naslovom “Klopka duvanskog kartela”, kurzivom stoji:

Strani agenti dali informaciju da je Veselinu Vukotiću ugrožen život u Crnoj Gori. Potencijalni svedok dobio zaštitu policije. Ćelija u Spužu (crnogorskom zatvoru) dugo će ostati prazna”.

Na taj način, kako vidimo, potencijalni svedok protiv Miloševića preko noći postaje potencijalni svedok protiv Mila Đukanovića (o tome izveštava Vukotićev prezimenjak, urednik Novosti Manojlo). Naravno, taj potencijalni svedok nije ništa drugo nego plaćeni ubica osuđen u drugoj državi na najstrožu zatvorsku kaznu, čije izručenje (saznaju Novosti) Srbija odbija sa nekakvim fantastično konstruisanim obrazloženjem da će tog likvidatora, po izvršenju njene međudržavne ugovorne obaveze, likvidirati Darko Šarić, Milo Đukanović i Cane Subotić (“duvanski i kokainski kartel”).

A otkud srpske vlasti znaju da će se to desiti ? 

Javila im jedna strana obaveštajna služba, pišu Novosti.

Najavljujući puštanje Vukotića na slobodu, iz tobožnjih proceduralnih razloga („protiv njega je već pokrenut sudski postupak“), novosadski sudija Svetlana Tomić-Jokić pri tom ni jednom rečju nije pomenula činjenicu da već dve godine nadležni sud nije zakazao nijedno ročište za ubistvo počinjeno u Crnoj Gori, a novinar je propustio da je pita u čemu se, kad je to već tako, uopšte sastoji „pokretanje postupka“? 

I kako građani mogu da znaju da ih sud ne obmanjuje, u sprezi sa kriminalcima i političarima ?

Zajedno sa Novostima i Vukotićem (urednikom, ne ubicom) javlja se saopštenjem za štampu i Republičko javno tužilaštvo, tvrdeći da ono nije odgovorno zato što sudu nije uložilo rutinski zahtev da se plaćeni ubica, pravosnažno osuđen na 20 godina zatvora i begunac od zakona, ne pusti na slobodu.

Tužilaštvo, dakle, tvrdi da nije odgovorno, iako je bilo obavezno da takav zahtev uloži.

Sam Viši sud, koji je doneo odluku o puštanju Vukotića (ime sudije koji je to učinio nije objavljeno), bio je kritičan prema tužilaštvu, priznavši da se radi o “rizičnom potezu”, dok je Ministarstvo pravde, u liku gospođe Malović, ostalo nedostupno medijima, poslovično nemo kada su neugodne teme u pitanju.

Viši sud u Novom Sadu ne samo da je oslobodio Vukotića, nego je obavestio javnost da mu se neće ni suditi za ubistvo Lakonića (iako ga je Srbija upravo zbog toga tražila od Belgije).

Time je – pokretanjem postupka da mu se ponovno sudi za ubistvo za koje je već dobio maksimalnu kaznu u Crnoj Gori (koja je tada bila u istoj državi sa Srbijom) – ispunjen i poslednji preduslov da se osujeti njegovo izručenje, jer je Vukotić u međuvremenu već dobio srpsko državljanstvo.

Treba li reći, Vesko Vukotić postao je državljanin Srbije potpuno opravdano: po zakonu, državljanstvo Srbije u hitnom postupku može se dati samo licima od izuzetnih zasluga za republiku.

Nije jasno jedino da li je u ovom konkretnom slučaju odgovarajuću odluku potpisao predsednik republike ili samo ministar unutrašnjih poslova.

Ono što je sasvim izvesno jeste da je MUP izdao novu ličnu kartu beguncu od zakona i licu sa Interpolove poternice Veselinu Vukotiću 10. januara 2010 – u vreme kad je ministar policije Ivica Dačić, a predsednik Boris Tadić. 

Veselin Vukotić
Veselin Vukotić

UBICA U UDBINOM BORDELU

Početkom devedesetih, Vukotić zakupljuje prostorije u hotelu Putnik u Novom Sadu, gde otvara kasino Rojal i ekskluzivnu javnu kuću. Tačnije, sve to je već u vlasništvu Službe, koja Vukotića samo postavlja na mesto “upravnika“ kasina i bordela. Tu novopečeni upravnik organizuje tajne sastanke i provod političke vrhuške, pripadnika DB-a, kriminalaca i pojedinih pisaca (Brana Crnčević).

Po liniji bliskosti sa Markom i Marijom Milošević, njegova institucija izlazi na dobar glas, i direktor se ne može požaliti da mu fali posetilaca.

Po rečima zaštićenog svedoka Haškog tribunala C-48 (na suđenju Miloševiću), među stalnim gostima bili su Milorad Vučelić, ondašnji direktor RTS, zatim Mihalj Kertes, u to vreme zamenik saveznog ministra unutrašnjih poslova (kasnije direktor Carine), Milovan Popivoda, šef novosadskog centra DB-a, (kao i brat mu, Milutin Popivoda, šef marketinga Televizije Srbije), Franko Simatović, komandant Jedinice za specijalne operacije SDB-a, i Jovica Stanišić, šef tajne policije.

Jednom prilikom u goste je svratio i Slobodan Milošević, da bi bio odveden u najekskluzivniji deo apartmana, opremljen nameštajem Luj XIV. 

Svedok je izjavio kako je Služba državne bezbednosti, između ostalog, koristila novosadski kasino da bi “stekla kontrolu nad nekim ličnostima”.

Tokom sedam i po godina, tu nije ušla finansijska policija, omogućivši time poresku utaju od nekih dva miliona maraka.

„U leto 1998. godine”, izjavljuje zaštićeni svedok, “u kasino ulaze ruski poslovni partneri, sa učešćem od 50 posto”

Da sumiramo: u tom periodu, dok srbijanska policija navodno traga za Vukotićem zbog ubistva Lakonića, to isto “lice u bekstvu” i plaćeni ubica drži naočigled celog sveta kasino i javnu kuću u Novom Sadu, gde će mu jednom prilikom gost biti i šef države.

Tokom navedenog perioda ubijena je i novinarka Dada Vujasinović, koja je u svom poslednjem napisanom tekstu navela Vukotića kao dvostrukog ubicu, ne samo Lakonića nego i Hadrija, optuživši Službu za naručivanje ubistava i razne kriminalne veze i poslove. 

EMIR, ČOVEK ZA VEZU

Isti advokat, Zdenko Tomanović koji je branio Miloševića i Franka Simatovića u Hagu (branilac i Mire Marković i Aleksandra Tijanića) dodeljen je i Veselinu Vukotiću.

Pre ekstradicije, Vukotić mimo zakona dobija srpsko državljanstvo (“pod uticajem određenih funkcionera Socijalističke partije Srbije“).

Manje od godinu dana provodi u Okružnom zatvoru u Novom Sadu, nakon čega je, kako smo videli, pušten zbog srčanih problema.

Njegovo lečenje plaćeno je u najskupljoj privatnoj klinici, a u isto vreme Biljana Kovačević Vučo umire od infekcije u običnoj bolnici.

Dakle, prilikom oslobađanja Vukotića, primenjen je sličan obrazac kao i u slučaju još jednog krupnog kriminalca (krijumčara droge) i ubice, Sretena Jocića (Joca Amsterdam) koji je 2005. takođe pušten iz zatvora odmah nakon što je po ekstradicionom zahtevu izručen Srbiji.

Ovoga puta pošiljalac je bila Holandija, a primalac takođe Socijalistička partija Srbije: Jocić se naselio u vili familije Milošević.

Ubrzo nakon toga, Vukotiću država dodeljuje obezbeđenje i plaća mu sve troškove, uključujući boravak u hotelu Kontinental i novac za kockanje po kockarnicama (nije poznato iz kojih pozicija budžeta se njemu daje novac za sve te troškove).

Tokom celog onog perioda koji ubica Vukotić provodi u bekstvu (dakle, krajem devedesetih i početkom dvehiljaditih), dok se skriva u Španiji (Barseloni) ili vrzma po Francuskoj (Parizu), glavni čovek za vezu sa Srbijom i osoba za kontakt bio mu je izvesni Emir, navodno filmski režiser; kao nerazdvojni prijatelji, bili su na stalnoj telefonskoj vezi, a redovno su se i viđali (ni jedan ni drugi nisu to krili). Po tvrdnjama pojedinih izvora iz redova Službe, Emir je obavljao ulogu kurira između SDB Srbije (Stanišića) i Vukotića, prenoseći ovome poruke, a često i novac.

PITANJA KOJA SE SAMA NAMEĆU

Možda je ovo trenutak i mesto da rekapituliramo čitav onaj niz mahinacija kojima se poslužila Služba kako bi Vukotića sačuvala pod svojim okriljem: po ubistvu Lakonića, iako je za Vukotićem raspisana poternica, ovome je dozvoljeno da u Novom Sadu drži bordel i kasino (u međuvremenu ranjava “ciganskog kralja”, kriminalca Isa Lera Džambu u kafani Marakana, o čemu takođe javlja štampa); 

nakon ubistva kapetana duge plovidbe Dušana Boškovića 1997. u bokokotorskoj diskoteci Fleš, sklanjaju ga na izvesno vreme u inostranstvo, a zatim, po hapšenju u Francuskoj i njegovom isporučenju Belgiji, daju mu državljanstvo (isprva odbijeno, a zatim, na nečiju intervenciju, odobreno na samo mesec dana pre ekstradicije) i dovlače ga u Srbiju pod izgovorom da hoće da mu sude zbog ubistva Lakonića.

U Srbiji ga nakon nepune godine puštaju na slobodu (zbog srčanih problema), tvrdeći kako ne mogu da mu sude za pomenuto ubistvo jer je potrebno prvo obnoviti suđenje za ubistvo Boškovića počinjeno u Crnoj Gori (?), zatim mu dodeljuju pratnju i plaćaju sve troškove, da bi ga na izmaku 2010. tobože uhapsila slučajna policijska patrola, u stvari da bi se Služba, zbog sporazuma o saradnji između Srbije i Crne Gore i zahteva Crnogoraca za Vukotićevim izručenjem, tim hapšenjem osigurala da njegovo ime bude skinuto sa liste Interpola.

Već i iz ovoga se vidi koja je prava priroda moći ove Službe: ilegalna i paradržavna, vaninstitucionalna i parakriminalna (ili kriminalna) i, kao takva, ona deluje iz senke, i umesto da vlast nju kontroliše, ona kontroliše vlast.

Sama njena senka je isuviše teška i mračna – pod njom se dešavaju nebrojeni zločini, ubistva, iznude i ucene – i krajnje je vreme da se ta senka skloni.

Oslobađanje Vukotića uklapa se u matricu svega onoga što je stajalo iza ubistva Đinđića, skrivanja Ratka Mladića, ubistva Slavka Ćuruvije, ubistva vojnika u topčiderskoj kasarni i jasno je da su sve prljave mahinacije oko ovog plaćenog “hitmena” Službe izvedene sa namerom da on bude iskorišćen za neke nečasne ciljeve.

Šta će se ispod te senke pojaviti ?

Iskežena čeljust službe, najsličnije rumunskoj Sekuritatei, i zloćudno nabujalo tkivo raširilo se svuda po tankom društvenom tkanju poslednje države u Evropi koja se još nije oslobodila zagrljaja tajnih službi iz vremena hladnog rata ni otvorila svoja dosijea.

Tanka pređa tog tkanja samo što se nije prokinula, i na svakom koraku vidljiva je ogromna golotinja onoga što stoji ispod, jedva i prikriveno: sprega kriminala i korupcije, države i mafije, beznađa i razbrbljane zvanične propagande. 

Ali država koja štiti ubice tipa Vukotića, kršeći pri tom sopstvene zakone ne bi li ga privolela za neke svoje prljave poslove, takva država ubija i poslednju nadu da će se išta od proklamovanih demokratskih vrednosti ovde ikada ostvariti.

U čije ime predsednici vlade i države Srbije i njihove Službe, umesto da pravosudni organi iskoriste Vukotića pri rasvetljavanju ubistva Dade Vujasinović, štite tog plaćenog ubicu Miloševićevog režima?

I tolika druga nerasvetljana ubistva, bez čijeg razrešenja nema demokratske Srbije ni njenog koraka napred u bilo kom pogledu.

Šta u tome mogu videti obični građani, ako ne jasan znak i poruku da država, proglasivši plaćenog ubicu za osobu iznad zakona, praktično nedodirljivog i nekažnjivog, hoće zapravo da nam poruči da to isto važi i za ubice Slavka Ćuruvije, sudije Nebojše Simeunovića, organizatore atentata na brojne javne i manje javne ličnosti, ubice vojnika u Topčideru, nalogodavce u slučaju šesnaestoro radnika RTS-a – da ne idemo dalje sa tim krvavim nizom.

Kakvu nadu mogu imati građani koji se stalno pitaju šta je Srbija danas: država građana ili država ubica i njihovih pomagača? Demokratsko društvo i pravna država ili “sigurna kuća“ za likvidatore i kriminalce?

wikileaks-drzavna-bezbednost

***

[1] Dve su osnovne pretpostavke kako je Vukotić uhapšen, i obe uzimaju u obzir da je njegov pasoš bio potpuno ispravan, samo na izmišljeno ime, i da dakle Francuzi nisu imali povoda da ga zadrže.

Po prvoj, ne mogući da ga drugačije natera da se vrati, Francuzima ga je otkucala srpska služba; onda je logično da je sve vreme znala gde se krije i pod kojim imenom.

Po drugoj pretpostavci, dojavu je izvršila Hrvatska Služba, nakon pada Gotovine, jer su pristali, ili su morali da pristanu, da daju Interpolu brojeve čitave te serije falš pasoša. 

Treća pretpostavka je je da obe nelustrirane službe, srpska i hrvatska, tesno poslovno sarađuju sve ovo vreme: ne postoji značajniji srpski kriminalac, uključujući Legiju, Miloša Simovića i Srećka Kalinića, koji nema hrvatski pasoš.

Poslednja dvojica te pasoše dobila su nakon što je provaljena serija koju su posedovali Vukotić i Legija.

[2] Ubistvo Hadrija bilo je prvo političko ubistvo koje je izvršila srpska Udba nezavisno od savezne, dakle prvo koje se može pripisati isključivo srpskoj, a ne federalnoj službi, izjavio je na suđenju Miloševiću zaštićeni svedok C-48, bliski saradnik Vukotića.

Upravo je to bila tema poslednjeg članka poznate beogradske novinarke Dade Vujasinović, pre nego što je i sama nakon desetak dana (8. aprila 1994) bila ubijena (a taj zločin proglašen samoubistvom).

Ubistva Hadrija i Lakonića tadašnji glavni Miloševićev policajac Radmilo Bogdanović iskoristio je da proturi neistinu kako je savezna Udba odgovorna za ta ubistva, a da srpska takve stvari ne čini.

[3] “Vesko Vukotić, koji je sredinom decembra 2008. godine izručen iz Belgije po poternici raspisanoj pre nekoliko godina, upućen je prošle nedelje u sremskomitrovački zatvor na izdržavanje dvadesetogodišnje kazne, koju mu je pre devet godina izrekao crnogorski sud.” – Večernje Novosti, 20. januar 2009.

[4] Ta tri imena, stavljena zajedno, nesumnjivo trenutno pokreću paranoidne mehanizme u glavama medijski isprane srpske publike.

[5] U formalnom zahtevu je, kao obrazloženje, navedeno da on od 1994. ima boravište u Novom Sadu, štaviše da je tamo bio jedan od najviđenijih ljudi, vodeći Udbinu kockarnicu i javnu kuću.

[6] Tomanović iznosi brojne neistine u odbrani svog klijenta, a sve to ima za cilj da pokaže kako je, u krajnjoj liniji, nemoguće suditi višestrukom ubici. U Blicu od 23. decembra 2008 Tomanović tvrdi da je Vukotić iz belgijskog zatvora pušten uz kauciju od 100.000 evra. 

Belgijski sud ga je pustio jer je “u njegovom slučaju prekoračena dužina trajanja pritvora“, a izručen je “zbog ubistva Andrije Lakonića“.

Dve godine kasnije, u Novostima od 5. januara 2011, Tomanović izjavljuje kako “pravno, Srbija ne može i ne sme da sudi Vukotiću za ubistvo Andrije Lakonića, jer je Belgija odbila da ga izruči za to krivično delo“. 

U stvari, neistinita je i priča o plaćenoj kauciji od 100.000 evra; belgijski sud jeste pustio Vukotića posle gotovo tri godine zatvora, ali je plaćanje kaucije bilo onemogućeno time što je Srbija u to vreme podnela ekstradicioni zahtev za Vukotićem, zasnovan na potrebi da mu se navodno sudi u Srbiji zbog ubistva Lakonića.

Evo još nekih izjava Tomanovića, manje-više prepričanih:

„Mira Marković ni mrava ne bi zgazila!”,

“Mira Marković ide u Moskvu i doći će čim je pozovu”,

“Mira Marković je jedna časna i dobra žena!”,

“Slobodan Milosević nije prekršio zakon”,

“Milošević je kuću kupio legalno” (reč je o kući u kojoj se posle naselio Joca Amsterdam),

“Sreten Jocić (Joca Amsterdam) je pošten biznismen”, 

“Darko Šarić nema veze sa švercom narkotika!”

[7] “Kako nam je rečeno u Okružnom sudu, poternica za Vukotićem raspisana je 2. aprila 1990. godine, neposredno pošto je ovaj sud doneo rešenje o sprovođenju istrage protiv Vukotića i određivanju pritvora zbog sumnje da je učestvovao u ubistvu Lakonića.

Budući da je od tada bio nedostupan istražnim organima, pritvor će mu se računati od dana izručenja, odnosno 18. decembra.” – Politika od 20. decembra 2008.

 

Izvor:
Otuđena, tajna moć Službe upravlja Srbijom
Novogodišnja bajka za ubice
Zoran Janić i Miroslav Bojčić

 

Global Media

Ukoliko ste u mogućnosti da podržite dalji rad našeg portala to možete učiniti preko PayPal-a na mail:

GlobalMediaPlanet@gmail.com

ili direktnom uplatom OVDE 

(PayPal, sve platne kartice samo na jedan klik, najveća moguća bezbednost uplate)

Tako bi nam pomogli da nastavimo dalji rad, da vam ponudimo kvalitetan sadržaj, proizvode i usluge koje nikada nećete videti u mainstream medijima. Bilo koja donacija koju bi dobili koristila bi se isključivo za dalji razvoj portala Global Media Planet INFO, održavanje portala, plaćanje hostinga, domene i ostalih troškova kako bi i dalje vi mogli biti sa nama a mi tu za vas. 

Vaš Global Media Planet INFO tim

Hvala!

Uslovi korišćenja


Facebook Comments

1 Comment

  1. Одговор је само у једној речи а та реч је КОМУНИЗАМ. Државни систем контроле, мадзора, контроле, одлучивања, надзора, управљања, експлоатисања свега је чист систем Комунистички. Када би се тај Комунистички систем заменио за демократски систем по принципу “Јавног сервиса” Држава Србија би се пренула и попут “Феникса” полетела из пепела смрти у живот. Али то дан данас није изводљиво јер од Српског народа није остало ништа. Српски народ и наводна Српска држава нема више свој индетитет Српства. Тачка.
    “КОМУНИТЗАМ”, шта је то Комунизам?.
    Реч Комунизам води порекло од латинског “COMMUNIS”и означава из преведеног “УОПШТАВАЊЕ”. Треба знати сву животну реалност “ИСТИНУ КОМУНИЗМА” јер је то “ПАРАТИЗАМ”, а то је “паратизам горих од бољих”, “КОМУНИЗАМ” је легализовани терор, ликвидација не исто мишљеника, уједно да би се крађа покрила и добила легалан статус, социјалног давања, отимања. Поражавајуће. Ужас. позз. ДРАГАН

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*