Istina o doniranju organa – 1. deo


Šta je donacija organa?

Donacija ili darivanje organa je znak altruizma i plemenitosti, kojom jedna osoba iskazuje svoju želju i nameru da nakon svoje smrti daruje – pokloni, bilo koji svoj organ ili tkivo.

Danas, na lokalnom nivou svuda po svetu, ni jedna tema nije toliko aktuelna, hvaljena i toliko zastupljena kao što je to ”biti donator organa”. Svi medijski nivoi veoma su napadno navalili na nas ”imaoce organa”, da ih darujemo. Socijalno osiguranje, zdravstvo, bolnice, škole, političari, crkveni oci, ”humana” društva, ”neprofitne” organizazije, ”dobrotvorne” ustanove, poznate ličnosti … svi oni apeluju na nas, da budemo humani, plemeniti, čovekoljubni, da pokažemo svoju ljubav prema bližnjem … prosto neverovatno.

Zašto je ova tema sada tako aktuelna ali moramo priznati ujedno i kontroverzna?

Zato, što je potrebno da se iznova aktivira akcija doniranja organa odnosno, potrebno je da se iznova pridobije poverenje mase naroda u ”humanost” akcije doniranja organa odnosno, da se opet poveruje ”u naše poštene namere da pomognemo unesrećenim ljudima”.

Eto, tako se želi povratiti poverenje koje je izgubljeno, posle većeg broja afera oko transplantacije organa, koje su se pojavljivale u klinikama zadnjih nekoliko godina. Svi mediji nam poručuju, da je doniranje organa znak čovekoljublja i plemenitosti. ”Uostalom, zar nije lepa misao, kada neko sa svojom smrću pomogne drugim ljudima donirajući – poklanjajući svoje organe? Zar to nije vrhunac ljubavi prema bližnjemu?” – Tako nas preko medijske mreže pozivaju na darivanje svojih organa.

Pozivi na doniranje organa

Šta nam poručuju?

Državni sekretar Ministarstva zdravlja, prof. dr. Vladimir Djukić piše:

“…moramo učiniti sve da se poveća broj donora, ako treba da se promeni zakon o donatorstvu, da se razvija svest kod ljudi da je donatorstvo najuzvišeniji akt…” (www.najvesti.com>Srbija>Drustvo)

Vladika šabački Lavrentije otkriva za „Alo!“ da je odlučio da zavešta svoje organe! Lavrentije objašnjava da je „ u hrišćanskoj etici dati život za bližnjeg veliki podvig, kao što je i pomoći da se spase drugi život”.

Lavrentije je prvi velikodostojnik Srpske pravoslavne crkve koji se odlučio da svojim primerom pomogne akciju donatorstva koju vodi Vojnomedicinska akademija.(www.manastir-lepavina.org)

Socijaldemokratska partija Srbije ovako nastupa:

”Naša kampanja nije politički motivisana, već pre svega jedan dobronamerni apel svim ljudima dobre volje da budu solidarni … da budu nesebično humani …” – tako apeluju članovi glavnog odbora stranke Jug Radivojević i Branko Gogić … (www.sdpsrbije.rs/vesti/donacija-organa-)

Čovekoljublje i Plemenitost?

Ponekad, pored milozvučnih epiteta, i u traženju još po koje ubedljive rečenice, procuri i po koja glupost: ”…to je izraz čovekoljublja i plemenitosti, promišljenosti i racionalnosti (?) …” i na kraju tog apela dolazi vrhunac besmisla: ”Dakle, tako što postajem donator organa, povećavam sopštvenu šansu za život.” (www.srbijazatransplantaciju.com)

Dr. prof. sc. Luka Tomasević ovako tumači stav katoličke crkve:

”Katolička crkva odobrava i podupire transplantaciju organa, naglašavajući solidarnost sa bolesnicima i prihvata transplantaciju kao oblik služenja ljudskoj obitelji i kao sredstvo promicanja zdravlja i života … to je altruizam, gde se žrtva potencijalnog darovatelja dovodi u vezu sa Kristovom žrtvom, koja je izvor inspiracije i putokaz za svakog kršćanina.”

Tvrdi se, da je i papa Pijo XII dozvolio ”sakaćenje” ljudskih organa u određenim situacijama.(www.franjevci-split.hr/index.php?option)

”Radujmo se, što je medicina… sa presađivanjem organa pronašla način … da služi čovekovoj porodici.” (Papa Pavle II, 1991 god; citirano u ”Würzburger Katholisches Sonntagsblatt od 05.03.2013 god.)

”Darivanje organa je jedan poseban oblik ljubavi prema bližnjem.” (Papa Benedikt XVI, citirano na radio Vatikan, 07.11.2008 god.)

Poklanjanje organa

Pogledajmo šta nam o doniranju organa govori profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu dr. Enes Ljevaković koji ističe, da je u islamu u načelu doniranje organa human čin, bilo da se radi o živom donoru, ili pristanku na doniranje organa nakon smrti, uz, naravno, određena pravila.

“Kod živog donora mora se voditi računa o tome da on ne bude oštećen, odnosno ne mogu mu se uzeti vitalni organi bez kojih ne bi mogao nastaviti život. Kada je riječ o uzimanju organa nakon smrti, neophodno je da čovjek za života da svoj pristanak, inače bi to bila jedna vrsta otimačine, što, dakako, ne bi bilo dozvoljeno. U nekim zemljama imate takve zakone, da se uzimaju organi nakon smrti čovjeka i bez njegovog pristanka, a islam to ne dopušta”. – kaže Ljevaković za Sarajevo-x.com.(www.dmbih.org)

Kao pristalice transplantacije organa, na sličan način izjasnili su se i Judaizam ali i Protestanti.

Kampanja i delovanje na terenu

Kampanja oko donatorstva organa znatno je smirenija u Hrvatskoj i Austriji. Oni su to ”veoma mudro”, zakonima uredili. Pogledajmo jedan mali isećak iz članka koji govori o radu službe za eksplantaciju organa, opšte bolnice u Varaždinu:

”…prema zakonu u Republici Hrvatskoj, svi smo mi dobrovoljni darivatelji organa, ako se tome nismo još za života protivili. Svoje neslaganje s darivanjem svojih organa možemo izraziti tako, da kod svog liječnika obiteljske medicine, ispunimo određeni formular, koji se uvek mora imati pri sebi…” (www.obv.hr)

Nije na odmet da kažemo, da se ovakav zakon nalazi u pripremi u Srbiji i u Sloveniji.

svi smo donori organa
Pristanak za uzimanje organa nije potreban

Trenutno doživljavamo, da se kod nas vrši ne samo nekakvo ubeđivanje, već pravi moralni pritisak na našu savest odnosno, da bi donacija organa trebala da bude sve više pravilo, zakonom regulisano – sviđalo se to nama ili ne.

Očigledno, da nema dovoljno donatora organa, jer mnogi čak i godinama čekaju na potreban organ. Da li je to znak, da su ljudi još uvek nedovoljno spremni za donaciju svojih organa?

I ako se u medijima sve više poziva na donaciju organa, u stvarnosti to je još uvek za prosečnog čoveka tabu tema. Zašto?

Zato što svaki razgovor na tu temu znači konfrontirati se sa vlastitom smrću.

Većina ljudi ima strah od smrti i ne žele čak o tome ni razmišljati. Najverovatnije, da o tome najviše razmišljaju oni koji se grčevito drže samo za ovaj prolazni život, pogotovo ako im je rečeno, da je potrebno da im se transplantira neki tuđi organ ili tkivo. Bilo kako, tek sve države sveta sve se više angažuju na području transplantacije tkiva i organa.

Druga strana medalje

Pored nesumljive plemenitosti ovako prikazanog čina donacije organa, ipak pogledajmo i drugu stranu medalje zahuktalosti ove kampanje.

U tradicionalnoj etici, pitanje transplantacije organa može da se svede na podosta pitanja:

Da li je uzimanje organa sa živog donatora protiv nepovredivosti čovekovog fizičkog integriteta i da li je uzimanje organa sa mrtvoga čoveka protiv poštovanja njegovih ljudskih posmrtnih ostataka? Kada je reč o uzimanju organa sa umrlog čoveka, postoji i još jedno pitanje, a to je najvaznije pitanje: kako pouzdano ustanoviti smrt odnosno, da li su današnji kriteriji nastupanja smrti baš pouzdani i sigurni? Kada se pacijentu transplantira tuđi živ organ, posle toga, čiji život tada on živi?

Pored toga, kritički prilozi uglavnom se odnose na probleme primaoca organa. Na primar, o fenomenu ”transplantacije pamćenja” odnosno o tvrdnji, da se sa transplantacijom tuđeg organa ujedno menja i ličnost primaoca organa. To se može i tako razumeti, da se u novoj sveukupnosti dešavaju neka nova ”kvantna povezivanja”. Međutim, pitanje glasi: Šta se dešava sa dušom donatora organa, kada njegovom još uvek živom telu oduzmete organe? Da li će njegova duša naći svoj mir? Ili će usled novonastalog ”kvantnog povezivanja” njeno stanje mira biti poremećeno? Da li će takva duša ili telo u novoj inkarnaciji, da trpi zbog toga ili, da na neki drugi način bude oštećena?

doniranje-organa
Odvajanje duše od tela

Odvajanje duše od tela

Da li je možda tačno, da eksplantacijski zahvat u živo telo davaoca organa znači, brutalan zahvat u njegovo prirodno i individualno umiranje, u kome se ometa i sprečava sav visoko-senzibilan proces razdvajanja duše od tela?

Kada već govorimo o aspektima duše, mislim, da tada govorimo o čovekovom unutrašnjem svetu. O njegovom pogledu na svet, o njegovim čežnjama, nadama, idealima i o njegovim ciljevima. Kod napuštanja ovog sveta, odnosno pri napuštanju našeg materijalnog tela ti naši unutrašnji stavovi vode značajnu ulogu. Od njih je zavisno da li će neko preživeti laku smrt ili tešku. Taj naš unutrašnji stav odlučuje i o tome da li će jedna duša da ”nađe svoj mir” ili neće. To da ”nađe svoj mir”, to je u smislu čistog mira, bez bilo kakvih veza sa fizičkim svetom koji ostavlja iza sebe, kako bi duša mogla neometano da nastavi svoj dalji put u onostranstvo.

Duševna borba u kojoj se ”traži svoj mir”, to je i jedan veliki problem kojim se bave skoro svi pacijenti kojima je ”presađen” neki organ. Pogledajte, mnogi se o tome izjadaju na internetu.

Postoji i pitanje uzimanja organa sa živog čoveka, odnosno problem čoveka koga sakatimo, čak i onda kada se ono povezuje uz slobodno i informirano doniranje, uz naplaćivanje doniranih organa, kao i uz činjenicu trgovine organima.

Iz svih nabrojanih razloga mislim, da pitanje donacije organa može tek onda da se razjasni, kada se dublje zađe u celokupnu čovekovu bitnost. Pri tome, najznačajnije pitanje glasi: Kada je čovek stvarno mrtav? Zašto bi to bilo najvažnije?

Doniranje: Posle vaše smrti ili još za života? 

Celokupna kampanja i svi oni, koji govore i pišu u prilog transplantacije organa, naglašavaju: ”posle vaše smrti”… na takav način počinje svaki razgovor o darivanju – doniranju organa ali molim vas lepo, vi još niste mrtvi kada počnu da vam vade organ! Donator diše, srce mu kuca, znoji se, pocrveni u licu, poraste mu temperatura, brani se i ako je vezan na operacionom stolu… kad se povredi skalpelom tada skokovito poraste krvni pritisak i srčana frekvenca … poneki pacijent se probudi na operacionom stolu! … Da li ste sve to znali?

Vi ste samo proglašeni za mrtve ali još uvek ste živi. Priznačete da je između ova dva stanja ogroman jaz!

Uzimanje organa za transplantaciju mora da se vrši samo od organizma u kome se život još nije ugasio, od organizma koji još nije mrtav odnosno, od živog organizma – jer samo ŽIVOT, treba presaditi tamo, gde više nema života!

Iz tog razloga uslov za uzimanje – isecanje organa iz tela darodavca, radi transplantacije jeste, kako da se reši paradoks, koji je sadržan u tome, da se od živog tela ne sme uzeti nikakav organ, pritom znajući, da su organi sa mrtvog tela za transplantaciju sasvim bezvredni.

Slučaj Džordž

Poslednja priča o pokušaju uzimanja organa iz mrtve/žive osobe dolazi iz Hjustona. George Pickering mlađi doživeo je težak srčani udar te je u bolnici proglašen “moždano mrtvim”. Lekari su se pripremili za uzimanje organa iz njegovog tela no Georgeov otac nije se slagao sa tim verujući da njegov sin nije mrtav. Došao je u bolnicu sa pištoljem i nije dozvoljavao medicinskom osoblju da isključi aparate i uzme organe iz tela njegovog sina. Uhapšen je te je zbog svog čina proveo 11 meseci u zatvoru ali se zahvaljući ovom poduhvatu i dobivenom vremenu sin potpuno oporavio. U videu možete da vidite oca i sina kako zajedno pričaju o ovom slučaju. Kako ako je sin proglašen “moždano mrtvim”?

 

 

(budući da je ubrzo nakon naše objave sa Youtube platforme uklonjen originalni video, postavljamo ga opet sa našeg Vimeo kanala)

Optužba za prevremenu smrt – ubistvo

Kada je Južnoafrički hirurg Christian Bernard u decembru 1967 god. izvršio prvu transplantaciju srca, u USA je več 1968 godine izvršeno preko 70 transplantacija. Tada je jedan USA advokat optužio te hirurge za prevremenu smrt – ubistvo. Kao reakcija na tu tužbu, već 1968 godine, jedna Ad-hoc-komisija sa Harward Medical School ”pronašla” je moždanu smrt, po kojoj je navodno mozak nepopravljivo povređen ali potrebno je znati, da i pored toga on – čovek, još uvek je živ.

Javno mišljenje, izjave i tvrdnje da se organi uzimaju od mrtvih ljudi je čista laž. Organi za transplantaciju moraju se uzeti samo od još uvek živih ljudi. Još jednom da naglasim: Svi organi od mrtvih ljudi za transplantaciju su totalno beskorisni. Zašto se ta činjenica prećutkuje?

Moždana smrt

Saša Bojić piše: Kod mnogih donatora ili članova njihovih porodica postoji i podozrenje prema dijagnozi moždane smrti. Moždana smrt se smatra definicijom smrti i ona nastaje delimićnim ili potpunim prestankom moždanih funkcija. No saznalo se i da se informacije o pogrešno postavljenoj dijagnozi moždane smrti često kriju. Neurolog dr. Hermann Deutschmann je, prema izveštaju TV ARD proučio 230 dijagnoza moždane smrti između 2000 i 2005 godine: ‘‘Često su nas zvali da vidimo pacijente za koje su dežurni lekari konstatovali moždanu smrt, ali mi smo utvrdili da moždana smrt nije nastupila. To se dešavalo u 30% slučajeva” kaže Deutschmann. www.dw.de

Šta je istina?

Istina je, da donator – davalac organa jeste pre svega žrtva. Žrtva zato, jer on još uvek diše, srce kuca, znoji se, ima suze u očima, krvni pritisak mu poraste i telo počinje da se grči kada žrtva oseti zahvat skalpela a sve to su znaci života pogotovo, jer ne postoji ni jedan znak smrti kao što su prestanak disanja, prestanak rada srca, ukručenost tela i posmrtne mrlje itd … Zašto se onda ipak dozvoljava proces vađenja organa – kasapljenje, odnosno, zašto se dozvoljava ubistvo žrtve?

Ono što zna samo mali broj upućenih, to je da davaoci organa – donatori, pošto nisu mrtvi, vezuju se na operacionom stolu, pri čemu se ipak dešava da se organizam opire i brani. Iz tog razloga im se daju relaksanti, kako bi se sva muskulatura uspavala. To se čini jos i zbog:

  • Da se hirurg zaštiti od opasnosti dok radi sa skalpelom.
  • Zato što se hirurzi osećaju ometani kada se organizam brani i
  • Zato što je teško i neverodostojno objasniti bolničkom osoblju da se na operacionom stolu zaista nalazi mrtav pacijent.”(www.organosprotection.com)

Pacijent pripremljen za eksplantaciju – vađenje organa, nije mrtav, on se ubija samim činom uzimanja organa

Potrebno je znati da pacijent pripremljen za eksplantaciju – vađenje organa, nije mrtav, on se ubija samim činom uzimanja organa. Istraživač mozga, prof. Dr. Detlef Linke iz Bonn-a kaže: ”Organizam umire za vreme operacije (eksplantacije), kada mu se kuvanom solju ispire sistem krvotoka doduše, ima filozofa koji to nazivaju ubistvo.”

Upravo to tvrde i mnogi poznati lekari, jedan od njih je britanski kardiolog i docent dr. David Evans koji jasno i glasno kaže: ”Uzimanje organa-eksplantacija, je ubistvo” (www.info.kopp.de)

”Ako objasnimo narodu sve oko donacije organa, posle toga nećemo dobiti više ni jedan organ.” Rekao je Prof. Dr. Rudolf Pichlmayr, jedan od pionira transplantacione medicine i laureat ”Mediziner des Jahres” za 1990 god. (citat iz časopisa br.74, 2013 god.)

Intervju sa prof. dr. sociologije, Alexandra Manzei

Frankfurter Rundschau od 22 maja 2012 god. objavio je intervju sa prof. dr. sociologije, Alexandra Manzei, koja je pre studija radila 15 godina kao medicinska sestra, na odelenju za pripremu donatora, kojima će se oduzeti organi (eksplantacija organa), na urgentnoj klinici fakulteta Frankfurt na Majni.

Svaki organ ima svoju cenu….

Ta iskustva iz transplantacione medicine, bila su predmet njenog naučnog rada. Pogledajmo odlomak iz tog intervjua:

Fr. R. – Gospođo Manzei, da li vi posedujete ličnu kartu za donaciju organa?

Ga. M. – Ne, ne bih htela ni da poklanjam, ni da prihvatim nikakve organe, i ne bih htela da budem stavljena pod neki moralni pritisak da bih darovala organe.

Fr. R. – odakle potiće ovo vaše odbijanje?

Ga. M. – Ja sam 15 godina radila kao medicinska sestra. Najduže sam radila na jednoj intenzivnoj stanici, čiji pacijenti su bili u komi, odnosno sa ljudima koji su patili od teških neuroloških oboljenja. Negovala sam pacijente, kojima je utvrđena moždana smrt i pripremala one koji su određeni za eksplantaciju organa. Posle podosta godina, to jednostavno nisam više mogla da izdržim. Napustila sam mesto negovateljice bolesnika 1987 god. i počela da studiram sociologiju sa željom, da što pre napustim sve kontakte sa medicinom.

Fr. R. – Šta je bilo najgore za vas?

Ga. M. – To je bio odnos sa moždano mrtvim donatorima organa, koje sam kao medicinska sestra negovala, kao što se to čini i sa ostalim bolesnim pacijentima. Razlika je bila u tome, da pacijente sa umrlim mozgom ne tretirate po njihovoj volji, već po volji treće osobe, koja treba ovaj organ da prihvati. To mi je bilo jako teško, tako da sam za vreme studija prešla da radim na drugom hirurškom odelenju.

Pacijentima sa moždanom smrću kuca srce i topli su kao i svaki drugi živ čovek

Fr. R. – U kom stanju leži pred vama čovek sa moždanom smrću?

Ga. M. – Optički, nema nikakve razlike između pacijenta sa moždanom smrću i pacijenta koji se nalazi u komi. Pacijentima sa moždanom smrću kuca srce i topli su kao i svaki drugi živ čovek. Oni se od strane medicinskih sestara i lakara oslovljavaju sa svojim imenom, peru se i nad njima se sprovodi sva ostala nega što se tiče higijene. Dobijaju infuzije i lekove i redovno se okreću u krevetu, da ne bi dobili povrede na koži. Kao svaka negovateljica, i medicinska sestra razvije neki kontakt sa pacijentom govoreći mu: ”Tako, sada ću da vas obrnem malo na drugu stranu”… Kada jednog pacijenta tako obrćete, on pokazuje bolne reakcije, te vi reagujete na njih – razgovarate sa njime.

Osećaju li moždano mrtvi bolove

Fr. R. – Da li moždano mrtvi mogu osećati bolove?

Ga. M. – Da, to sam upravo objasnila. Poznato je, da su jasni znaci reakcije na bolove znojenje, trzanje, porast temperature i crvenilo lica. Te reakcije ne nastaju slučajno, već se veoma konkretno javljaju. Na primer onda, kada se skalpelom otvori grudni koš, da bi se isekli organi. Tada skokovito poraste krvni pritisak i srčana frekvenca. (prim. prev. – kada mesar ćereći ubijenu životinju ona je potpuno mrtva. Međutim, hirurg eksplantira – ćereći živog čoveka.) Iz tog razloga se u nekim bolnicama, moždano mrtvim daju sredstva za smirenje i sredstva protiv bolova. Pre svega, to treba da smiri ekipu koja vrši eksplantaciju i da spreči da ekipa ne bi bila nesigurna u svoj rad.

Fr. R. – Kako to mislite?

Ga. M. – Kod moždano mrtvih ljudi, može da dođe do sasvim refleksnih pokreta tela, što u vreme trajanja isecanja organa, može biti sudbonosno po organ.

Kako dolazi do moždane smrti

Fr. R. – Kako dolazi do moždane smrti?

Ga. M. – Ako govorim iz moje lične prakse, to su po pravilu bili ljudi, koji su doživeli težak potres mozga. Često su to bili mladi ljudi, koji su zbog neke saobraćajne ili skijaške nesreće dovedeni na našoj stanici, ponekad sa mutnom svešću ali sasvim sposobni za verbalnu komunikaciju. Mogu da se artikuliraju i da ispolje svoje bolove. I onda odjednom, sasvim izneneda desi se, da zbog oštećenog mozga, dođe do nagomilavanja tečnosti u mozgu, koje dovodi do oštećenja moždanih ćelija.

Fr. R. – Kako se onda utvrdi da je nastalo oštećenje mozga?

Ga. M. – Proverava se, da li su prisutne ili nisu neke odredjene funkcije. Na primer ”Babinski refleks”. To je, kada na tabanu uzduž povlačimo prstom, palac se savije nagore, što se ne dešava kod zdravih pacijenata. Proverava se refleks disanja, pri tome se iskljući aparat za disanje, što je danas dozvoljeno samo pristankom rodbine. Ovaj proces dijagnostike, pri kome se pojedini testovi ponove posle 12 do 24 časova, potvrđuje oštećenje mozga, ako se stanje i slika pacijenta ne promeni.

Fr. R. – Šta se posle toga dešava?

Ga. M. – Organizaciono, tada se načini sažetak svega. Pacijent se preda na odelenje za oduzimanje organa, gde je sasvim drugo osoblje i drugi lekari. Kada je sve gotovo, kada je eksplantacija završena, tada se leš odveze u podrum. To se čini zato, da osoblje koje je pomagalo i služilo pacijenta, ne vide leš, koji je sada hladan, beo i ukrućen.

Moždano mrtvi nisu mrtvi i nisu leševi

Fr. R. – Objasnite nam, šta znači konkretno ”isključiti mašinu”?

Ga. M. – Prvo, roditelji ili rodbina može sa pacijentom da se oprosti, posle čega dolazi zaduženi anestezist ili neurolog koji isključi aparat za disanje. Mi smo tada spolja kroz prozor posmatrali, čekajući da srce tog mladog čoveka prestane da radi. To se uvek oduži za 7 do 8 minuta. Posle toga pacijent promeni svoj spoljni izgled i postene leš. Kada sam doživljavala te promene, bilo mi je jasno da moždano mrtvi nisu mrtvi i da nisu leševi. Ta iskustva su me kasnije pokrenula, da sam se i naučno sa tom temom uhvatila u koštac.

Kada mu je telo toplo, kada se pokreće i kada je sposobno čak i da se porodi, čovek nije mrtav…

Fr. R. – Da li kod moždano povredjenih postoji još neki oblik svesti?

Ga. M. – Najverovatnije ne. Ali to za mene nije odlučujući faktor. Kod mene je sasvim bez diskusije, da nekoga ne smatramo mrtvim samo zato, što mu nedostaje svest – čak i onda kada je to stanje nepovratno. Ljudski život je na prvom mestu vezan za organizam. Kada mu je telo toplo, kada se pokreće i kada je sposobno čak i da se porodi, čovek nije mrtav…

Podsetimo se Nemačke prošlosti. Eutanazija, isto kao i ubistvo ljudi u svrhu medicinskog istraživanja je užas o kome je sramno čak i diskutovati. Ako prihvatimo da su moždano mrtvi umirući, onda bi morali oduzimanje organa da vrednujemo kao aktivno ubrzavanje umiranja, što je iz dobrih razloga kod nas u Nemačkoj zabranjeno…

Broj davalaca organa znatno se smanjila ali potrebe za organima su porasle. Mnogi pacijenti dobijaju drugi, treći ili četvrti organ. Poznato je da se vrše transplantacije do 7 puta…

Čini mi se, da postoji neki pritisak, da se zamena organa, kao medicinski akt iskljući iz bilo kakve provere i kritike. Pri svemu tome potrebno je da smemo postaviti barem pitanje: ”Kome koristi transplantacija? Pomislite na farmaceutsku industriju koja na lekovima protiv odbacivanja organa izuzetno zaradjuje. Na primer: implantant sa presađenom jetrom godišnje potroši lekove u vrednosti od 150.000 eura…

Kada bi se celokupan narod Nemačke odlučio za donatora organa, to ne bi bilo dovoljno. Godišnje se registruje samo 4.000 do 5.000 moždano mrtvih, pri tome u stvarnosti spremnost građana za davaoca organa opada i pored sve većeg pritiska. Malo je onih unesrećenih vozača motocikla koji su darovali svoje organe…

Konačno, reč je o elementarnom životu. Da li hoćemo sa bolesnim i umirućim ljudima da se ponašamo kao prema zdravim? Da li smemo da stavimo ljude pod moralni pritisak da bi darovali svoje organe? U kom smeru želimo da se razvija medicina? Sve to, nisu pitanja za stručnjake i eksperte, o tome treba da se javno vodi diskusija…

(www.fr-online.de>FrankfurterRundschau>Politik)

Pročitajte više u drugom delu teksta (kliknite na link):

ISTINA O DONIRANJU ORGANA – 2.DEO

 

Pročitajte više u trećem delu teksta (kliknite na link):

ISTINA O DONIRANJU ORGANA – 3.DEO

 


 

Tekst napisao: Jedan istraživač istine

RAZOTKRIVANJE

Global Media Planet INFO

Podržite rad našeg portala. To možete učiniti OVDE: PayPal-Me  (već od 1 €, bilo koja valuta, automatska konverzija, dinari, kune, KM, sve moguće svetske valute, samo jedan klik, sami upišite iznos – bilo kojim iznosom pomaćete radu portala zaista mnogo, sve uplate biće javno prikazane osim ako Vi to ne želite, zbirno svakako za svaki mesec kao i pregled troškova rada portala)

Budite sa nama jer smo mi tu zbog vas. 

Vaš Global Media Planet INFO tim

Hvala! 

DMCA.com Protection Status

 

Uslovi korišćenja

©

Samo tri stvari se ne mogu dugo skrivati … Sunce, Mesec i ISTINA!

Global Media Planet INFO

Podržite rad našeg portala. To možete učiniti OVDE: PayPal-Me 

Budite sa nama jer smo mi tu zbog vas

Vaš Global Media Planet INFO

Hvala! 

Podeli ovaj članak sa drugima

DMCA.com Protection Status


Facebook Comments

1 Comment

  1. Kad shvatite da je priroda cudo i da je samo ona taj ventil koji sve regulise shvaticete da je ljudska glupost sve veca i veca..Procitajte clanak jos jednom ,razmislite da je doniranje organa samo jedan veliki trik “moderne” medicine,a najveci izvor zarade farmacuetske mafije..Sve je naravno u “interesu bolesnih”…Medicina se hvali “uspesima” koji ne postoje…njihov uspeh je samo jedan trenutak( “uspesna transplatacija”) a posledice gutanje (trovanje ) lekova koji su jako skupi njih ne interesuje…taj problem prepustaju porodici a nakon dve do tri godine kada njihov “uspeh” umre od posledica niko ni rec…Slucaj se ne spominje…Znam o cemu pricam…40 godina sam im bio “desna ruka”O njihovim “uspesima govore groblja….Drustvo je krivo,krivi smo svi sto smo ih “digli u nebesa”napravili od njih “bogove” koji odlucuju ko sme a ko ne,da prezivi…Priroda,i sam vas nacin i odnos prema zivotu je jedino merilo koliko ce te ziveti a ne tablete i beli mantili…

Odgovori na Drago Poništi odgovor

Your email address will not be published.


*