Deca koju su pojeli skakavci | Autor: Ljubinka Boba Nedić


Autor: Ljubinka Boba Nedić

Deca koju su pojeli skakavci

Teško mi je da započnem ovaj tekst jer mi je teško da napišem da su nam učenici sve manje inteligentni. Mučno je i strašno da jedan prosvetni radnik, roditelj, čovek to napiše. Još je mučnija mogućnost da je to istina.

Već neko vreme, tačnije nekoliko poslednjih godina, borim se sa prihvatanjem činjenice da saznajne sposobnosti mojih đaka opadaju iz generacije u generaciju, da raste ravnodušnost, nezainteresovanost, otupelost. Koncentracija se meri sekundama, interesovanja svode na dva-tri, i to obično dva-tri površna, za njihove godine pogrešna. Naravno, govorim o proseku i znam da ima sjajnih izuzetaka, ali znam i da ih je iz godine u godinu sve manje.

Pomislim – možda su ona drugačija deca sva otišla u gimnaziju!
Onda se setim da u srednjoj stručnoj školi radim već 22 godine, da nikada nisam radila u gimnaziji i da svoje đake sve vreme upoređujem sa đacima koji su prošli baš kroz moju školu, tu istu srednju stručnu.

Pomislim – promenilo se društvo, ambijent je drugačiji, vrednosti su drugačije.
Onda se setim da je priroda ipak jača od društva. Dete do desetak godina po prirodi svojih godina mora da bude radoznalo, iskričavo, da ga sve i svašta zanima, da ne zna gde će pre. Tinejdžer mora da bude buntovan, pun velikih snova, rešen da promeni svet, ubeđen da će istorija zapamtiti njegovo ime. Mislim, kada, ako ne tada, kada ima 15, 17 godina?

Pomislim – možda je do roditelja? Razmislim kada su im i kako roditelji odrastali, da li je tada načinjena greška koju prenose na svoju decu, da li je napravljena neka šteta koja će se tek u narednim generacijama ispraviti.
Onda shvatim da su roditelji mojih đaka tek nekoliko godina mlađi od mene, da su odrastajući možda zakačili par godina života u onoj spokojnijoj zemlji, da su onda prolazili kroz hiperinflaciju, nemaštinu, rasturanje brakova, odavanje alkoholu nekog od roditelja, ratove koje nismo vodili, povratnike s ratišta sa ugaslim očima, bombardovanje, satanizaciju našeg naroda, nastanak turbo-folka, dizelaše kao glavne face, Pink (ne)kulturu, “opasne momke”, kajle i utoke, benzin u flašama, prazne samoposluge, paštete i viršle, 5. oktobar, velike nade, srušene nade, tunel bez svetla na kraju.

U međuvremenu su oni postali roditelji, najbolji što umeju da budu, generacija roditelja koja ne zna za bolje, koja ne zna za normalno, koja je poražena u najboljim godinama svog života.

Da li je to razlog što su nam deca ovako otupela?

Želim da se izvinim roditeljima što ovako pišem. Znam da zvuči strašno i nečovečno, ali vi imate to jedno ili dvoje dece, a meni ih je kroz učionicu prošlo verovatno preko hiljadu, i ja ne mogu da ne vidim promenu koja mi se odvija pred očima. U poslednje vreme se odvija toliko brzo, da je bukvalno svaka nova generacija ubedljivo lošija od prethodne. Više ne treba da prođe pet-šest godina da bi se razlika primetila. Sada je opipljiva i strašna.

I nemojte misliti da samo o vama razmišljam kada tražim uzrok tome. Naprotiv! Znam da je i do škole od koje neko uporno pokušava da napravi ne zabavište, nego zezalište. Znam da je i do društva poremećenih vrednosti. Međutim, i jedno i drugo su na snazi bar desetak godina, a deca nisu ostala na nivou od pre deset godina. Sramežljivo i uz mnogo neprijatnosti proveravam sa kolegama da li i oni imaju takav utisak, nadajući se da je možda problem u mojim nerealnim očekivanjima. Šapućemo o tome, svesni činjenice koliko naše reči užasno zvuče. Nažalost, svi sa kojima sam razgovarala vide i osećaju tu promenu kod đaka.

Pre dve godine osećala sam se jadno kada sam iz operativnih planova izbacila sve dugačke tekstove. Te iste tekstove su đaci pre desetak godina savlađivali kao od šale. Danas to mogu da urade tri do četiri učenika u odeljenju. Pre 15 godina, kada se moj predmet izučavao od petog, a ne od prvog razreda kao sada, moji đaci, učenici srednje stručne škole, uz malo napora mogli su da prate gimnazijski tempo. Istina, imali su tri časa stranog jezika nedeljno, a ne dva kao ovi sada. Međutim, i kolege koje predaju ostale predmete primećuju da današnjim generacijama gradivo jednostavno ne ulazi u glavu. Đaci te gledaju belo, ne umeju da ponove šta si rekao, na kraju časa se ne sećaju onoga što je bilo na početku.

Najgore je kada ih pitaš za mišljenje.
Trgnu se i zbunjeno te pogledaju. Nije im jasno zbog čega ih smaraš zahtevom da imaju mišljenje na neku temu, i to temu njihovom uzrastu blisku, a može i na srpskom ako je problem da govore na stranom jeziku.

Pre neki dan sam ih pitala šta bi bio njihov posao snova, kada im novac ne bi bio problem.
Saznala sam jedino da nemaju snove.

Trend se nastavlja jezivom brzinom. Strmoglavljujemo se u ponor, ili smo skuvane žabe. Nešto jeste.
To nešto ignorišemo i tolerišemo. Tu i tamo promrmljamo sebi u bradu, zgranemo se nad tim kakve nam generacije dolaze, nije nam dobro posle inicijalnih testova, kukamo što moramo da predajemo gradivo iz osnovne škole čak i kada znamo da su naše kolege u osnovnoj to odlično uradile.

Sistem je smislio izlaz – IOP 1. Ako dete ima iz bilo kog razloga poteškoće u usvajanju gradiva, napravi mu plan po njegovoj meri, skrati gradivo, snizi kriterijum, ostavi mu više vremena za splavove, folkoteke, turske serije. Ne masiraj ga zahtevima! Ne teraj ga da stiče znanje. Pravi od sebe i škole budalu čak i kada vidiš da ono jednostavno ne želi da uči. Nije do njega, do tebe je. Tako kaže sistem. Ušareni mu učionicu, pevaj mu pesmice, uči ga kroz igru, čak i ako ima 18 godina. Zabavljaj ga, budi pun optimizma i elana, stalno se osmehuj na času i strogo pazi da ne povrediš njegova nežna osećanja. Nemoj slučajno da podigneš glas! Nemoj slučajno da ga zatrpavaš domaćim zadacima! I da se nisi usudio da mu daš jedinicu, jer nije do njega – do tebe je.

Može i tako.
Sve može.
Samo ne znam čemu to vodi.
Ne sviđa mi se rezultat.
Posledice su pogubne, a od mene se očekuje da im doprinesem.

Pošto sam ja iz generacije onih koji su imali snove i navikli da ciljeve postavljaju visoko, a ne tamo gde je najlakše, sanjam o tome da se udružimo: mi, prosvetni radnici, i vi, roditelji. Da ustanemo složno protiv ovog zaglupljivanja naše dece, protiv propadanja mladosti, protiv odgajanja zombi generacija, koje ne zanima ništa, koje su već sada spremne na to da “odbleje” život i sačekaju kraj u blaženoj otupelosti.

Uzeli su nam fabrike, uzimaju nam rudnike, čak i izvore vode. Sami su odlučili da su naši organi državni. Oberučke prihvatamo sve zapadne trendove. Pomislio bi čovek da smo baš moderni. Sada nam nekako uzimaju i decu.

Hajde da se osvestimo svi zajedno.
Hajde da bar decu ne damo.
Hajde da pomognemo deci.
Nadam se da nije kasno.

Dodatak (8. novembar):

U svetu se unajveće raspravlja o “fragilnoj generaciji”, “generaciji pahuljica”, odnosno o prezaštićenim generacijama koje su na sve preosetljive, koje ne mogu da podnesu pogrešno izabrane reči ili iole grublje igre (u koje spadaju SVE koje smo mi kao deca upražnjavali). Ljudi su svesni toga da je izmišljanje nekih veštačkih prava, nepostojećih diskriminacija, nametanje neprirodnih i preteranih rodno senzitivnih i politički korektnih pravila, dovelo do toga da je skoro nemoguće živeti normalno. Dok su stariji negodovali i čudili se novoj modi, na decu je to ostavilo ozbiljnije posledice.

Za to vreme i u našoj zemlji idemo baš tim putem, po dobrom starom običaju tek nakon što su oni koji su put trasirali uvideli da ne valja. Ilustracije radi: kada učenik napravi mnogo neopravdanih izostanaka, kada istuče druga, kada iznuđuje novac od dece – nema izbacivanja iz škole. Ima pokretanja disciplinskog postupka, pokretanje pojačanog pedagoškog nadzora i mali milion drugih gluposti, zbog kojih nam je u školi tako kako je. Ne samo nama, već i vašoj deci.

Inače, dekan Stanford Univerziteta, Džuli Hejms, objavila je knjigu How to raise an adult, zapanjena činjenicom da brucoši, kada im saopšte na fakultetu da treba nešto da urade, odmah zovu mame i tate. Došlo je čak do toga da roditelji dolaze na fakultete da raspravljaju o ocenama ili da se svađaju sa drugim studentima ako su im ovi u svađi sa decom.

Možda se za dvadesetak godina i mi osvestimo.

P.S. Uzgred, deo stručne javnosti koji se pitao kako sam smela da napišem da mi se čini da su deca manje inteligentna, objasnio je da je trebalo da napišem da su “uočljivi znaci smanjenih sposobnosti”. Na moje pitanje da li se to suštinski razlikuje od napisanog, rekli su ne, ali zvuči prihvatljivije.

Stupilo je na snagu doba eufemizama, da nas istina ne bi preterano potresla. 

Ljubinka Boba Nedić | Blog: Klotfrket | Preuzimanje teksta uz dozvolu Autora, za više pogledati OVDE

[embedyt] https://www.youtube.com/watch?v=YR5ApYxkU-U[/embedyt]

O autoru

Predajem engleski jezik u srednjoj školi.

Imam dovoljno godina staža da sam svedok i žrtva svih pokušaja reforme obrazovanja. Trudim se da što manje budem saučesnik, odnosno da prihvatam samo one novine koje se ne kose sa zdravim razumom. Manevarski prostor jeste mali, ali ga ima.

I pored svega, uživam u svom poslu. U mojoj učionici vlada pravilo da je čas na kome se nismo dobro ismejali, propao!
Imam i dovoljno godina života da me bude sramota da ćutim. Meni drugi ljudi poveravaju svoju decu na vaspitavanje i obrazovanje. Mislim da je moja dužnost da im u tom procesu pokažem da kičma nije samo deo skeleta, da se za pravdu treba boriti, za slobodu izboriti i da imaju obavezu da misle svojom glavom.

Opirem se savremenom trendu koji nastavniku nalaže da bude bezličan, tih, neupečatljiv, „fasilitator“ u nastavnom procesu. Nadam se da đaci rastu gledajući i u svoje učitelje, a ne samo u starlete, kriminalce i političare. Duboko sam uverena u to da svaki prosvetni radnik mora da ima jaku ličnost i fine tuning za pravičnost. Smisao za humor nije na odmet.

Vidim da je praksa da autori blogova kažu i ponešto sasvim lično o sebi pa ću, evo, i ja to učiniti: dajte mi radio, knjigu, šumu i šnenokle, pa da vidite šta je sreća!

Najsrećnija sam kad mi jedna studentkinja stigne kući iz daleka.

Ljubinka Boba Nedić

 

VIDEO KOJI BI TREBAO DA POGLEDA SVAKI RODITELJ! KOJA JE TAJNA USPEŠNOG ŠKOLOVANJA?

https://www.facebook.com/GlobalMediaInfo/posts/1134063180089209?__xts__%5B0%5D=68.ARDdeOPCYKfCXqOLm12ORCjPQMg1B8tyTDTFs-w0Q3DGHUTW7P_Y7OQbyMrK8Z5zSxEA-k_coLEHO0jYpG2rxlORtj2j-6LFCjWhkCqJbiecV89buzv5sYm7PnlHytmvx8C35zBrTyfSfmSQwu62K3wzZgjc9LhcgVLdjzS_sKPvgeeCGgM4G7sYais-tCJmmNS7OdXpe5NZUvMiDikKKKb6yxXGqiQNrbjVTE1yi9rsaqltW7s9cOaqRR4FoRWrF0G-NxuPtYiap6vuRNc5NGBLKPFmU8fAuvFf5j1D9kuYnShdhgxcKvCJd66a3MvuXLa_g5bngPCb3_IO2M0-ZmGUPbeQphlI8Jcs1t80cAriyEQwqNdJmOMphR5H5yRqOl3X7V5SSrJykryvfyebYTLKDiPlAJhLB7L233_oAlT6ifgxaVBdYurN9tJZhjeT2JvB0cqXYw3LcSRn830la7iYWSWrawpjInjSOm4sYDD-XdlG3WNja1JFJ90wqqkhc7kL&__tn__=-R

Priredio: Global Media Planet INFO | Photo: Another Brick in the Wall by alexmorellon on DeviantArt

O Nama – Global Media Planet INFO

Besplatni Dokumentarni Filmovi Sa Prevodom Koje Bi Svako Trebao Pogledati | Free Documentary Movies (subtitles)

 

Podržite rad našeg portala. To možete učiniti OVDE: PayPal-Me 
Budite sa nama jer smo mi tu zbog vas. 
Ako ste u mogućnosti i ako vam se dopadaju naši sadržaji podržite naš rad: PayPal

Pratite našu Facebook stranicu sa mnogo više sadržaja OVDE: Global Media

Dešavanja u relanom vremenu širom sveta možete ispratiti na našem Twitter kanalu OVDE: Global Media Plus

Vaš Global Media Planet INFO 

Global Media Planet INFO ENGLISH

*NAPOMENA: Sve sadržaje sa sajta možete pratiti na bilo kom jeziku koji odaberete klikom na zastavicu ili iz padajuće liste (na vrhu desno) – SVI JEZICI PODRŽANI

Hvala što nas pratite!

Podelite ovaj članak sa drugima

DMCA.com Protection Status


Facebook Comments

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*