ZORAN ANTIČEVIĆ: PRIČA O NOVOM SVJETSKOM PORETKU I VAMPIRIMA


ZORAN ANTIČEVIĆ: PRIČA O NOVOM SVJETSKOM PORETKU I VAMPIRIMA

Priča je posvećena pomirenju balkanskih naroda (Hrvata, Srba, Bošnjaka) kojima je rat nametnut

 

Popularni književnik Zoran Antičević čiji je roman ,,Evanđelje tame” jedan od najprodavanijih hrvatskih naslova i koji je 2016. godine predstavljao Hrvatsku na najvećem svetskom sajmu knjiga u Frankfurtu, napisao je metaforičnu pričicu o vampirima kojom aludira na pojedince koji su uspostavili mržnju među narodima. Delo je namenjeno buđenju ljudske svesti o istinskom neprijatelju ljudske vrste.

Prenosimo u celini i originalu:

CRVENI ŠTIT

Bili smo lovci na čudovišta, željeli ih istrijebiti, zaustaviti ratove.

Nategnuli smo automatske puške s prigušivačima, stavili noćne naočale, spustili se iz helikoptera pomoću užadi i potrčali u potragu za jazbinom po mokroj zimzelenoj šumi.

Nas šestero napeto smo pritiskivali kundake uz ramena, držali prste na okidačima, gazili blatnjave lokvice i pucketave grančice, pokrivali jedan drugom leđa. Rasplamsala mjesečina prštala je kroz grane gustog drveća, žarko plesala po našim uniformama dok smo užurbano koračali slikajući tako razne portrete po nama koji su se sve ubrzanije izmjenjivali.

-Stanite! – podigoh ruku, a specijalni tim uspori i zaštitnički okruži ciljajući u svaki kutak oko mene.

-Delta jedan, sve u redu? – obrati mi se glas operatera kroz slušalice.

-Mislim da čujem nešto.

-Negativno. Put slobodan.

Zastadoh. Osjetih peckanje u ždrijelu, a ostali pogledaju u mene. Ipak, kimnuh.

-Primljeno – s nepovjerenjem uzvratih.

Usporeno smo nastavili potragu. Noćna optika prikazivala je krajolik u hladno zelenoj boji. Njišuće grane izgledale su umrljano i flekavo, s lišća su tekle debele kapljice vode u kojima su se prelamali oštri mjesečevi kraci. Šuma se doimala kao monotono slikarsko djelo na kojem su u nedogled zgusnute jednolične krošnje stabala. Duga trava škakljala nam je koljena, razbacano kamenje u njoj blistalo je poput odlomljenih komada mjeseca. Blato je šljapkalo pod čizmama, osjetila su se pojačavala.

Zagazih nešto okruglo, tvrdo i ljigavo. Spustih pogled i zapazih kako stojim na skalpiranoj ljudskoj glavi što je nakoso izvirala iz blatnjave zemlje.

U vrisku poskočih, mahnito krenem trljati potplatu po travi, a ostali se okrenu prema meni. Čučnuli su kako bi izbliza pogledali unakaženo mrtvačko lice. Usta su bila otvorena, jezik odrezan, zubi polomljeni. Izvukli smo lopatice i započeli otkopavati. Vrat se odlomio, glava prevrnula. Omirisali smo mokar vonj ljudske truleži.

-Alfa četiri, imamo nešto – kažem operateru putem mikforona pričvršćenog za kacigu.

Piljili smo u otkopani prizor, a odgovor nije stizao.

-Alfa četiri, odgovori hitno! Mislim da smo pronašli groblje!

Uto, blještav i razoran prasak odjekne nad nama. Koljena poskoče, vratovi se usprave. Vatrena lepeza prsnula je nad noćnim nebom, goruće komadine helikoptera ubrzano su padale, a iz slušalica se začuo iritirajući šum. Iščupao sam ih i bacio.

-Što se dogodilo!? – panično će kolega.

-Sjebali su nas! Jebeno, jebeno sjebali! – očajavao je drugi podivljalo mašući rukama.

Spustio sam glavu ne znajući što učiniti, a suborci su napustili formaciju. Nervozno su šetali uokolo, pričali sami sa sobom, šaputali besmislice jedan drugom, vadili krunice i brojanice, pokušavali se umiriti na razne načine.

Ostali smo izolirani od svijeta, dvije stotine kilometara daleko od najbližeg grada.

Komunikacija je prerezana, operater koji je koordinirao operaciju je ubijen, a najkrvoločnije zvijeri okružuju nas iz sjena – što je gori i bespomoćniji osjećaj nego da te netko porezanog baci u bazen prepun bijelih morskih psina. Ostala su oko dva sata do svitanja što je dovoljno da svatko od nas pogine tisuću putu.

Svakako, naši zapovjednici nisu dužni poslati spasilačku ekipu. To potpisujemo prije svakog zadatka. Razglašavanje slučaja moglo bi uništiti tajno djelovanje naše organizacije, poslati tisuće ljudskih plaćenika da nas pobiju i unište. Naša je vrsta toliko neosviještena da tajni agenti, policija i vojska ne znaju za koga zapravo rade, da ubijaju vlastiti rod u korist njihovog.

Sjedio sam na mokroj travi prekriženih nogu, smišljao rješenje, ali nisam se mogao dosjetiti ničeg boljeg od toga da ih krenemo tražiti na slijepo, pobijemo koliko uspijemo i mučenički poginemo.

-Roberte – dozva me usporeni tenor.

Okrenuh se, podigoh. Ispred mene Stevan, suborac srpskog podrijetla, iščupa kacigu zajedno s noćnim naočalama, baci pušku i položi ruke na zatiljak. Gledao me staklenim pogledom u kojem je titrao očaj, a grimase četvrtastog lica neusklađeno su poskakivale.

-Koji kurac radiš!? – zagalamih.

-Ne želim biti jedan od njih. Pucaj!

-To se neće dogoditi! Smiri se!

-Devedesetih bi to učinio, zar ne?

Njegova me histerična provokacija skameni. Sklopih oči i zaronih u olovno krvavu prošlost, noći ratnog vihora i onih blještavih munja što su se razgranale nad pocrnjelim svodom, olujnog vjetra što je razbacivao oštre kapi kiše koje su močile vojne odore i lijepile ih za promrzlu kožu. Svaki je dan izgledao kao božja kazna: ognjeno crvene boje i gusto zadimljen, krajolik se tresao, a jutra svitala škripeći i razotkrivala nova trupla pobacana po cestama iz kojih su tekle različite krvi, miješale se i zajedno slijevale u udubine asfalta.

Tada smo vjerovali da smo jedan drugom neprijatelji, mi – sirotinja koja je pucala na drugu sirotinju da bi se kasnije vratili  kućama i ugledali svoje narode koje izbacuju iz domova isti oni koji su nas poslali u rat – vampiri sa hrvatskim, srpskim te bošnjačkim imenima i prezimenima. Ginula su tri naroda, ali nitko od njihove vrste nije poginuo. Prodavali su nam oružje, pisali naše povijesti, odgajali putem medija, zarobili bankama. Hrane se našim tijelima, odvode mrtve nakon bitke ili naručenog genocida pa ih ritualno ispijaju. Slatka im je krv Jasenovca, Bleiburga i Srebrenice.

Znam to, jako dobro. Zna i Stevan, unatoč ispadu.

 

Protrljah glavu u kojoj su se misli razbuktale pa duboko udahnuh.

-Bih, brate moj. Tada bih – probodem ga pogledom.

Kiselo se osmjehne, spusti ruke i stisne kapke iz kojih procure suze.

-Nema nam spasa, zar ne? Nema –ucviljeno će on.

Priđoh mu te ga obgrlih rukama, a on prisloni glavu na moje rame.

-Neka se žrtva isplati. Jedan naš za deset njih –šapatom ću.

-Poklali su mi obitelj. Ne želim biti jedan od njih. Radije me ubij.

-Nećeš, dovraga. Samo me slušaj. Gdje su ostali?

-Ne znam, druže. Jebeno ne znam.

-Kako ne znaš? – zaprepašteno se odmaknuh.

-Mislio sam da su s tobom.

-Sranje! – silovito odmahnem rukom te nervozno prošećem nekoliko koraka.

Na čelu mi je iskočila žila u kojoj se zakuhavao toliko snažan bijes da je gotovo prsnula, u mozgu su se ljigavo cijedile najcrnje misli, podivljali strah njihao je srce i razbacivao ga toliko burno da sam imao osjećaj kako će se otrgnuti. Živci u prstima su mi se ukliještili, a šaka pomicala ukočeno kao u tvorničkog robota.

 

Roberte, pazi! – vrisne Stevan na sav glas, a ja refleksno zamahnuh ramenima.

Silan udar u glavu gotovo mi smrska lubanju, obori me na pod. Um se ispunio bojama svemira – crnilom kroz koje su se provlačile rasplamsalo plave zrake, crvenkastim crvotočinama, oblacima zlatne prašine i padajućim kometima, a svaki je planet izgledao kao misao koju nisam mogao dodirnuti, a želio sam u toj izgubljenosti. Duša mi je lebdjela nad tijelom dok me ledena šapa stiskala oko skočnog zgloba i onesviještenog vukla po šumi.

********

Otvorim oči i vrisnem. Drhtao sam gol i preznojen, okovan za stolicu. Kroz središte prostorije eliptičnog oblika prodirale su spiralne stepenice čiji su rukohvati bili okićeni gorućim petrolejskim svjetiljkama ljubičastog stakla koje su opijale mirisom i zavodljivim odsjajem o lice. Nasuprot mene, za kamenim je stolom sjedio vampirski lord u bijelom turbanu, mramornih bora i svjetlucavo kristalnih očiju. Objema rukama držao je raspolovljenu Stevanovu glavu slijepljenu za usne i mljackao ispijajući krv iz nje.

Presječe me hladnim pogledom, spusti objed pa izvuče bijeli ubrus.

-Ne gledaj me tako – obratio mi se brišući usta.

-Jebem ti majku, zaklat ću te! – zarežah na njega silovito se pokušavajući istrgnuti iz lanaca. Mahao sam rukama i nogama, vrištao, stenjao, režao. Na kraju, samo sam zadihano klonuo. Vrtjelo mi se i povraćalo, a on me poraženog gledao tim očima što su oblijevale leden odsjaj po mojem mokrom tijelu.

-Vi ljudi doista ne učite – reče mi.

-A ni vi čudovišta – iznemoglo izgovorim.

-Nisam čudovište. Što misliš, kako na tebe gledaju morska stvorenja koja si bacao živa u kipuću vodu ili na žar? Čime te smatra majka ovca čijem si djetetu prerezao grkljan pa ga ispekao?

-Ubio si mi prijatelje.

-Ne činim to jer volim, Roberte. Takav sam. Želim živjeti.

-I mi – uspravim ošamućenu glavu, a on nakrivi tanke usne.

-Da si na mom mjestu, bi li pustio da te ubiju ili bi ubijao? – jezivo me upita.

-Potražio bih lijek svojoj bolesti.

Odgovor ga gorko namršti. Bijesno zareži, a na čelu i vratu mu iskoče plavkasto -ljubičasti kapilari. Pomislih kako je ovo moj kraj, kako će iskočiti te me raspoloviti. Ipak, samo izdahne, a ja nastavih s prijezirom promatrati tu anomaliju prirode, tu nakazu koja stvori na svoju sliku moderni sustav, koja isisava krv iz žile, naftu i druge resurse iz zemlje, a životvornu snagu iz čovjeka putem svojih krvopijskih banaka i umobolnih medija.

-Imaš sreće. Ti ćeš ipak preživjeti – zateče me odgovorom.

-Što?

-Vidjet ćemo se uskoro, Roberte – naceri se, ustane i šepavim se hodom uputi ka spiralnim stepenicama.

-Čekaj! – povičem za njim, ali on se ne obazre.

Crni se plašt, usred kojeg je bio skrojen veliki crveni štit, njihao na njegovim leđima dok je odlazio. Zapazih kako u središtu tog simbola pozlaćenim slovima piše ,,RED SHIELD”.

Slutio sam veliko zlo. Cijelo čovječanstvo nema krvi koliko su je oni žedni, a on me ostavio na životu. Nije slučajno.

Sljedeće su me večeri oslobodili, stavili mi povez preko očiju, prevezli do najbližeg sela i ondje svezanog izbacili na cestu.

Kraj

Autor: Zoran Antičević

Lektura: Ivana Ivanković

Komentar autora: Priča je napisana s ciljem osvještenja zalutalih duša Balkana.

 

BIOGRAFIJA AUTORA

Zoran Antičević rođen je 31.08.1990. u Bihaću. Autor je triju knjiga i scenarist dvaju filmova. Njegov roman ,,Evanđelje tame” jedan je od najprodavanijih u Hrvatskoj. Predstavljao je Hrvatsku na najvećem svjetskom sajmu knjiga u Frankfurtu 2016. godine.

zoran-anticevic-global-media-planet-info-2016
Zoran Antičević – književnik Matice Hrvatske 
Zoran Antičević - predstavljanje Hrvatske na najvećem svetskom sajmu knjiga u Frankfurtu
Zoran Antičević – predstavljanje Hrvatske na najvećem svetskom sajmu knjiga u Frankfurtu

 

 

https://www.facebook.com/GlobalMediaInfo/videos/531080530387480/

Sa prevodom – pritisnite Captions / Titlovi (hrvatski, srpski, engleski, ostali jezici zavisno od toga na kojoj vam je jezičkoj platformi nalog koji koristite)

 

 

 

O Nama – Global Media

Verujemo u suštinske promene kroz novi način razmišljanja van boksa. Cilj nam je da promenimo dosadašnji šablonski poredak stvari baveći se onim temama koje su skrivene daleko od očiju najšire javnosti. Tu smo da ohrabrimo i inspirišemo jedni druge za preduzimanje akcija sa ciljem obezbeđivanja života dostojnog svakom stanovniku Planete i stvaranju svetlije budućnosti za sve nas zajedno.

Šta to znači?

To znači živeti održivo. To znači održavanje zdravog načina života. Stvaranje suštinski boljih odnosa među nama. I to znači oblikovanje boljeg, pravednijeg i humanijeg sveta svih nas zajedno. Težimo pravednoj ravnoteži u svetu koji delimo što znači preispitivanje svih aspekata života. Pokrivamo alternativne vesti, zdravlje, nauku i pristupačnu ali ne i novokomponovanu duhovnost i razvoj svesti.

Podizanje nivoa svesti i svesnosti – primarni cilj

Kao nezavisni samonikli portal sa početkom stvaranja krajem 2015. godine postajemo jedan od popularnijih alternativnih medija sa video produkcijom ali i zajednica koja pruža priliku čitaocima da preoblikuju svoj svakodnevni način razmišljanja i pogled na sebe i svet. Naš sadržaj je u rasponu od dugometražnih članaka preko video sadržaja pa sve do događaja uživo od kojih svi imaju jedan zajednički cilj: da podignu svest o tome kako naš svet funkcioniše kao i da ohrabri svesnu i suštinsku promenu.

We Are Creators and When We Come Together We Have the Power to Create the Future Whatever We Want

Svi naši sadržaji donose suštinsku i sadržajnu dinamiku kao zajednica pisaca, film mejkera, urednika, naučnika, dizajnera i drugih fenomenalnih kreativnih umova.

Besplatni dokumentarci sa prevodom koje bi svatko morao pogledati!

 

Samo tri stvari se ne mogu dugo skrivati … Sunce, Mesec i ISTINA!

https://www.facebook.com/GlobalMediaInfo/videos/481040738724793/

Global Media Planet INFO

Podržite rad našeg portala. To možete učiniti OVDE 

Budite sa nama jer smo mi tu zbog vas. 

Vaš Global Media Planet INFO tim

Hvala! 

Uslovi korišćenja

DMCA.com Protection Status

Podelite ovaj članak sa drugima


Facebook Comments

1 Comment

  1. Oni koji kroje politiku sveta oni komanduju mi smo ipak mali i nemamo takoreći nikakvu ulogu sem podaničku, bilo to od istoka ili zapada hvata vam se isto. Svetom uglavnom komanduje bogastvo i sirova snaga sve je manje mudrosti i pameti i duhovnosti što čoveka srozava na podaništvo u smislu veoma male bogate manjine nad većinom.

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*